ponedjeljak, 29.09.2008.

Basne

EZOP:
BASNE



Bilješke o piscu:
Ezop (Aisopos, 6.st. prije Krista), grčki basnopisac, rodom iz Frigije u
Maloj Aziji, vjerojatno robovskog podrijetla. Pod njegovim imenom do
nas je došlo oko 400 basni, od kojih su mnoge vjerojatno dodali kasniji
priređivači. Vješto se koristeći starim temama i spajajući ih s oštrim
promatranjem ljudi i prirode, Ezop je stvorio basnu kao književnu vrstu,
davši joj oblik dramski komponirane pričice s ponajčešće tragičnim
završetkom i s poučnom poantom, koja je često dodana na koncu i u
obliku posebne poruke. Većina njegovih basni donosi slike iz životinjskog
svijeta - u čemu je njegov najveći broj nasljedovatelja - ali mnogima su
protagonisti i biljke, predmeti, pojmovi, ljudi pa čak i bogovi.
Život je prikazan realistički vjerno sa svim nepravdama i bespravljima što
u njemu vladaju i po tome Ezopove basne nose u sebi elemente za ono
doba napredne društvene kritike; njihove poruke sadrže realnu filozofiju
čovjeka bogata životnim iskustvom, koji cijeni i ističe moralne vrline,
ali je ujedno svjestan da u životu i prirodi vlada pravo jačeg i pametnijeg.
Ezopove basne pisane su u prozi jednostavnim i jasnim stilom,
a posebnu im draž daje fini humor kojim su protkane.

CVRČAK I MRAVI
U zimsko su doba mravi sušili žito koje je bilo od vlage nabreklo.
Dođe gladan cvrčak i stade od njih tražiti hrane. Mravi mu tada rekoše:
"Zašto ljeti nisi skupljao hranu?" On im reče: "Nisam imao vremena jer
sam krasno pijevao." Nasmijavši se, oni mu rekoše: "Ako si u ljetno doba
svirao, onda zimi pleši."

Ova basna je jedna od najpoznatijih Ezopovih basni,
a govori o posljedici marljivosti i nerada. Mravi su, za svoj marljiv rad
tijekom lijeta, bili nagređeni obilatom zimnicom, a jadni cvrčak nije dobio
ni zrno. On je svojom pijesmom uveseljavao život, bio je na svoj način
kreativan i nije se brinuo za budućnost, smatrao je i nadao se da će ostali
radoholičari ipak biti milosrdni prema njemu. No, pokazalo se da oni
koji su radili i previše cijene svoj dobitak zarađen mukotrpnim radom,
jer tako na neki način nadoknađuju divne dane provedene u beskrajnim
kolonama koje se prostiru gdje god se nađe nešto jestivo. Na određeni
način shvaćam i mrave, jer u ovoj basni nema pozitivnih i negativnih
likova, svi postupaju ispravno, makar bi cvrčak mogao za sretan kraj
dobiti zrno, a za uzvrat odsvirati mravima nešto iz svog bogatog
ljetnog repertuara. Povlačeći paralelu između prirode, mrava i cvrčka,
i naše životne svakodnevnice, u ovoj basni možemo prepoznati i jedan
karakterističan ljudski način života. Ako uzmemo da mravi predstaljaju
one radišne i marljive ljude, koji se brinu za svoju budućnost,
za budućnost svoje obitelji i društva u cjelini, onda je cvrčak tipičan
predstavnik boemskog umjetnika, zaokupljen samo i isključivo svojim
umjetničkim radom i snovima. Na jednoj strani su materijalna dobra,
bez kojih nema gospodraskog prosperiteta i budućnosti niti za pojedinca
niti za društvo u cijelini. Kao njihova protuteža stoje umjetnička
nadahnuća bez kojih također nema života, ali sada onog duhovnog što
svako od nas nosi negdje duboko u sebi, s tom razlikom da je intenzitet i
potreba za takvim duhovnim doživljajima kod svakog različit.
Idealno bi bilo kada bi ove dvije potrebe imali međusobnu ravnotežu,
jer bi tada pri nadolasku zime, odnosno neizvjesne budućnosti kada za
određene stvari može biti i preksano, društvo savršeno funkcioniralo.

Poruka basne:
Radi danas da imaš sutra

TRSKA I MASLINA
Trska i maslina se prepirahu o istrajnosti, mirnom držanju i snazi.
Premda je maslina grdila trsku da je slaba i da je lako svaki vjetar
previja ona ne pisne ni riječi. Kad nakon kratka vremena nastane žestok
vjetar, trska, koja se tresla i savijala vjetrovima, lako se spasi, a maslina,
jer im se opirala, bude iskorijenjena i skršena od sile vjetra.
Tako se maslina osramoti jer se ludo ponosila vlastitom snagom.

Trska i malsina predstavljaju dvije djevojke koje nemaju pametnijeg posla
nego ocjenjivati tuđu i precjenjivati vlastitu ljepotu, vjetar je dečko koji ih
želi prozreti i uvjeriti se u stvarnu postojanost i ljepotu. Trska je ovaj put
imala više sreće, fleksibilna i podatna plesala je s vjetrom i prilagodila se
njegovim vratolomnim hujanjima, dok maslina, čvrsta u korijenu kao i u
stavovima, ostala je malo zatečena. Maslina je lijepa, s time se moramo
složiti, ali iako krasna ne smije biti uobražena i toliko samosvjesna.
Trska je pokorno koristila mogućnost savitljivosti, što joj je dar prirode,
uspjela je iako tanka i slabašna, oduprijeti se naletima vjetra.
Ali trska nije nimalo samouvjerena kao maslina i ne zna se zauzeti za
sebe - maslina pak biva iskorijenjena samo zato jer je korijen zakopala
preduboko u zemlju, samo zato jer je bila isuviše tvrdoglava i ponosna,
pa ni njena "smrt" nije baš pravedena. Isto je kao i kod ljudi - pokorni,
poslušni ljudi, bez previše mogućnosti vlastitog izbora savijaju se
usporedno s nadređenim i nastoje biti što bliži onome koji je veći, jači,
koji je na vlasti, a tvrdoglavi i samosvjesni filozofi čvrstog karaktera s
razvikanim činjenicama koje bi im mogle donijeti velike nedaće,
samo za inat čvrsto stoje pri svojim zamislima i tako stradaju...







ZID I ČAVAO
Zid, koji je čavao silom kidao, počne vikati: "Što me trgaš, iako ništa zlo
nisam učinio." Čavao mu tada kaže: "Nisam ja za to kriv, nego onaj koji
me otraga žestoko udara."

Baš kao i u stvarnom životu, sloboda čovjekova razmišljanja i postupaka
je ograničena. Zid nije ništa skrivio čavlu, no ovaj ga opet kida, čavao ni
kriv ni dužan biva udaran, no čovjek ga ipak pribija - možda i on to radi
predvođen nekim? Često moramo povrijediti nekoga ili okriviti ga samo
da bi spasili vlastitu kožu i osvjetlili obraz, ponekad smo čak i u pravu.
Sve se to odvija po nekom planu - nitko nije slobodan i sretan,
nitko nije podređen sam sebi - uvijek je tu netko drugi da ga hladnim
postupkom, bez ikakva razloga, spusti na zemlju. No to postaje naša
surova svakodnevnica, a mi se štitimo izvjesnom dozom imunosti
prema stradavanjima bez razloga i značaja.

STARAC I SMRT
Starac jednom nasiječe u planini drva i podigne ih na pleća.
Kad je već natovaren prevalio dug put, umoran skine drva i stane dozivati
smrt. Budući da je smrt odmah pristupila i pitala ga razlog zašto je zove,
starac reče: "Da to breme podigneš i naprtiš mi ga."

Ovaj kolebljiv starac vjerno opisuje ličnost pravog neodgovornog
prevrtljivca. Da sam ja Smrt, odmah bi mu rekla da se s takvim
stvarima nije za šaliti, jer život vrijedi više od preteškog bremena na
plećima. On se toga sjetio malo prekasno, ali lukav odgovor sve je spasio.
Draži mu je život, bez obzira na stotinu drveća na njegovim leđima,
bez obzira na blisko suočavanje sa smrti. Jer bolje je osjećati, pa makar i
bol, i nadatiti se da će ta bol i prestati, nego prazno ležati u blatnoj raci u
zatvorenom crnom lijesu i tražiti dušu koja izgubljeno luta nebeskim
prostranstvima tražeći mir, spokoj, i jedan osjećaj koji se stvara samo kad
čovjek umre sretan, sa saznanjem da je život poživio u potpunosti.

ČAVKA I SOVA
Bilo je natjecanje u ljepoti i sve su ptice dolazile Zeusu da se podvrgnu
izboru, a Hermes je tumačio njegovu odluku. Prije toga sve one su se
skupljale na rijekama i jezerima i odbacivale loše perje, a bolje čistile.
Budući da čavka nije imala od prirode nikakve ljepote, skupi kao svoj
ukras ono što je drugima poispadalo. Jedna sova to prozre i oduzme čavci
svoje, a stane nagovarati i ostale da tako učine. Lišena perja, čavka dođe
gola na Zeusovu presudu. Sirota čavka! Mnogi ljudi bi učinili isto što i ona,
samo bi malo pazili s čijim se perjem kite. Grozno je kititi se tuđim
perjem, ali ljudi katkad nemaju drugog izbora! Jer zašto se ružne djevojke
mažu bezbrojnim kremama, odlaze na plastične operacije, mršave uz
pomoć čajeva...? Zato da bi bile lijepe! One bi i dušu prodale za ljepotu i
uopće im nije stalo do načina koje koriste da bi preko noći postale
princeze iz bajke. One zapostavljaju sve drugo, misleći kako je ljepota
najvažnija, zanemarujući moguće posljedice i duhovne vrijednosti...
A osim svega toga, čavka se nije kitila tuđim perjem u najužem
smislu riječi, jer bili su to također nedostaci koje se druge ptice odbacile.
Mudra sova koje je ponekad i previše duboko razmišljala malo je postala
ljubomorna na snalažljivost ružne prijateljice koja je bar pred svjetlim
Zeusom željela dokazati da i ona može biti lijepa, pa je sova nagovorila
druge ptice da joj iščupaju perje. Štoviše, ako je pred Zeusa došla gola
znači da su joj ptice počupale i njeno vlastito perje.

Povucimo paralelu i uzmimo na primjer Pepeljugu, prašnjavu siroticu u
prnjama. Kad je trebala nabaviti haljinu za bal, miševi su joj uspjeli
donijeti odbačene stvari njezinih bogatih, oholih sestara, i od nekoliko
komada suvišne svile i od par perlica strgane ogrlice, napravili su,
svojim trudom, predivnu haljinu koja je na Pepeljuzi izgledala prekrasno.
No sestre, ljubomorne, kad su vidjele da je sve to ustvari njihovo "smeće"
krenule su prema njoj, uzele svaka svoje, ostavile je opet u razderanoj
ružičastoj svili i...

No čavka nema princa, ni dobre vile koja bi se smilovala nad njom.
Ima samo Ezopa koji je njezin postupak protumačio sa posve drugog
stajališta...

- 14:13 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

Basne

IVAN ANDRELJEVIČ KRILKOV:
BASNE



Bilješke o piscu:
I.A. Krilkov (1768-1844) ruski basnopisac, satiričar i komediograf.
Proslavio se prvenstveno svojim basnama, u kojima je često uz
općeljudske mane i poroke istodobno šibao i aktualna ruska društvena
i kulturna zbivanja po čemu se razlikovao od La Fontainea, kojega je
mnogo prevodio i prerađivao i u kojeg se u mnogočem i ugledao.
Krilkoljeve basne, pisane gipkim i jampskim stihovima i narodu bliskim
jezikom, uspjele su prodrijeti i do europskih čitalaca i do ruskog puka,
te pojedine Krilkoljeve sentencije žive i danas kao narodne poslovice.

LABUD, RAK I ŠTUKA
Tri prijatelja, labud, rak i štuka imaju naizgled jednostavnu zadaću,
odvući nakrcana kola preko brda i dola. Međutim krećući se svak na
svoju stranu i unatoč njihovom trudu i htjenju da zadaću uspješno obave,
nisu uspjeli pomaknuti kola.

Rak unatrag vuče, labud pod oblak,
A štuka u vodu zaroni i nesta.
Tko je kriv, ja ne znam - nisu brige moje,
I kola tamo još i danas stoje.

Svako od naših junaka imao je dobru namjeru da ispuni svoju zadaću.
Jedina nesreća je u tome što se svatko kretao na svoj način: rak je vukao
unatrag, labud uvis, a štuka pod vodu. Očigledno da njihova dobra volja
nije bila dovoljna, njima nedostaje zajedništvo, dogovor i koordinacija
pokreta. Na njima bi se dobro primijenila ona narodna poslovica da „Sloga
kuću gradi“.

MAGARAC I SLAVUJ
Magarac čuvši priču o prekrasnom pjevu slavuja, zamoli ga da
mu otpjeva jednu pjesmu kako bi se sam uvjerio u istinitost toga.
Doboronamjerni slavuj, uvijek spreman za pjesmu, pusti svoj glas
od kojeg sve se stiša:

Umuknu ptice, stanu vjeti s gore,
Mirno legnu stada.
Pastiru stade dah, od sreće trne,
Zatreperi sva mu duša,
K pastirici plahi pogled svrne,
Pun zanosa sluša.


Ali magarac kao magarac, preporuči slavuju da bi bilo dobro da čuje
seoskog pjetla kako u ranu zoru kukuriče jer bi od njega imao puno
toga za naučiti. Slavuj je u čudu gledao magarca i tek onda shvati da
nije bitno što ti netko kaže, već tko ti kaže.

Slavuj je umjetrnik, koji sa svojim talentom i nesvakidašnjim
umijećem veoma dobro radi ono što zna. Dapače, on pjeva besprijekorno.
Magarac je neuki kritičar koji u svojoj neukosti nije uspio dokučiti da nema
dovoljno znanja niti sluha da bi mogao kritizirati jednog vrsnog umjetnika.
Stoga neželeći prizanti si svoju glupost, magarac traži spas od pjetla, koji
se nalazi negdje između slavujeve genijalnosti i magarčeve stupidnosti.

- 14:13 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

BARAKA 5B

MIROSLAV KRLEŽA:
BARAKA 5B



Ideja:
Krleža želi pokazati besmislenost rata, kako u njemu plaćaju samo mali
ljudi svoj danak u krvi, dok se oni glavni, koji su ga i prouzrokovali često
ostaju u foteljama.

Kratki sadržaj:
Opisuje se život u jednoj baraci koja zbrinjava ranjenika.
Na mjesto broj 8 u baraku dolazi ranjenik Vidović za kojeg je prognoza
smrt u roku od jednog dana. Padaju oklade među ostalim “stanovnicima”
barake hoće li ili neće doživjeti jutro. Ipak doživljava jutro i inspekciju
grofa Axelrodea koji obilazi ranjenike. Te noći, Vidović je i dalje živ,
Nijemci i Mađari provode grupno pijančevanje u baraci, iako je to strogo
zabranjeno. Front je probijen (radi se o II. svjetskom ratu, logor – baraka
je smješten negdje oko granice s Rusijom ), svi napeto iščekuju prekid
puškaranja, tj. da se puškaranje od njih udalji. Kad je ipak fronta
odbačena dalje od barake grof priređuje mimohod u čast pobjede.
Svi, baš svi, moraju obići oko barake jedan krug: ranjeni; napola mrtvi;
bez udova; medicinsko osoblje. Broj devet, koji je boravio do Vidovića,
umire, a tada se Vidović diže iz postelje i zove doktora da pomogne
njegovu susjedu, ali i on tada umre.

- 14:12 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

DJEVOJČICA SA ŠIBICAMA

HANS CHRISTIAN ANDERSEN:
DJEVOJČICA SA ŠIBICAMA



Kratki sadržaj:
Djevojčica je vrlo teško živjela. Prodavala je šibice. Nije smjela doći kući
ako ništa ne bi prodala. Voljela je svoju pokojnu baku koja joj se ukazala.
Baka ju je ponijela sa sobom u visine i nestalo je hladnoće, gladi i straha.
Djevojčica se smrznula posljednje noći u staroj godini.
Ljudi su je sažaljevali, ali joj više nisu mogli pomoći jer je bila mrtva.
Sve je nestalo i djevojčica je sada sretna sa svojom bakicom.

Analiza glavnog lika:
Djevojčica
Siromašna, gologlava, bosonoga, jadna, gladna, promrzla, mrtva.

Sporedni likovi:
Dječak, otac, bakica, ljudi.

- 14:11 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

CAREVO NOVO RUHO

HANS CHRISTIAN ANDERSEN:
CAREVO NOVO RUHO



Glavni likovi:
Car, lopovi (tkalci), carevi podanici

Kratki sadržaj:
Prije mnogo godina živio je car koji je mislio samo na svoje ruho.
Jednog dana dođu dvije lopuže, predstavivši se kao tkalci.
Oni kažu caru da će sašiti novo ruho, a za svakog tko ga ne uspije
vidjeti znati će se da je glup. Car lopovima da puno zlata, srebra i svile,
a lopuže sve to strpaše u svoju torbu. Tkalci zatraže još više srebra, zlata i
svile, a u tkalački stan ne dospije niti jedna nit. Car je poslao svog starog
ministra da pogleda kako napreduje tkanje. Kada je ministar došao u
tkalački stan nije vidio ništa jer nije ni bilo ničega, a ministar pomisli da
je glup. Lopuže započnu nabrajati sve šare, a ministar rekne da su vrlo
lijepe. Kada dođe caru nabroji mu sve boje i šare koje je “vidio”.
Zatim car pošalje svog drugog službenika, a sa njim bude isto kao i sa
ministrom. Na kraju ode i sam car sa grupom odabranih službenika,
ali ni car nije vidio ništa te pomisli da je bolje da se pretvara da vidi ruho
nego da drugi misle da je on glup. I tako se car pretvarao da oblači novo
ruho. Kada je izašao pred puk nitko nije ništa vidio, a jedno dijete u taj
čas poviče “car je gol !!!”, a za njim i cijeli puk.
Car je nastavio još ponosnije hodati ne obazirući se na puk.

Bilješke o piscu:
Hans Christian Andersen (1805. – 1875.) je danski književnik,
sin siromašnog postolara koji je proveo djetinstvo u bijedi,
prepušten sam sebi i svojoj mašti. Izbjegavao je školu,
pa je s redovitom obukom počeo kasno, kad je sa 14 godina došao u
Kobenhavn. Kasnije mnogo putuje po Europi i Americi. Godine 1827.
objavio je svoju prvu pripovijest, a zatim 1829. i putopis "Pješice od
Kanala Holmen do istočne točke Amagu", pa niz lirskih pjesama,
melodrama, romana itd. Svoj pravi izraz našao je tek u bajkama kojima
je stekao svjetsku slavu i priznanje. Bajke, bilo da su uzete iz vilinskog
svijeta, pučke predaje, bilo da pripovijedaju o jednostavnim ljudima i
stvarima svakidašnjice, zapravo su slike života s njegovim dobrim i lošim
stranama. Odlikuju se humanošću, prostodušnošću i mudrošću,
a prožete su profinjenim osjećajem pjesnika za neiscrpive ljepote svijeta.
Njegova ostala dijela su: "Melodije srca", "Fanazije i skice", "Vinjete",
"Dvanaest mjeseci", "Agneta i vilenjak", "Improvizator", "O.T.",
"Samo guslač", "Mulat", "Slikovnica bez slika", "Maurka",
"Pjesnikov bazar, "Nove bajke", "Sabrane bajke i priče", "Ahasver",
"Dvije baronese", "U Švedskoj", "Bajka mog života", "Biti ili ne biti",
"U Španjolskoj", "Posijet Portugalu", "Sretni Peer" i "Bajki i priča".

Vrsta djela:
Bajka

Mjesto radnje:
U velikom gradu

Vrijeme radnje:
Kao u svim bajkama, prije mnogo godina.

Kratki sadržaj:
U jednom je gradu živio car poznat po tome što je najviše volio
lijepo, novo ruho, te je sav svoj novac trošio samo na to da se lijepo
obuče, dok je sve ostale carske dužnosti u velikoj mjeri zanemarivao.
Saznavši za tu neobičnu carevu strast u grad su pristigli varalice koji su
tvrdili da mogu istkati najljepše ruho na svijetu, ali tako neobično ruho da
ga mogu vidjeti samo oni koji su nadasve sposobni i pametni. Polakomivši
se za novim ruhom car je naručio da mu se istka to neodoljivo lijepo ruho,
platio je varalicama velike novce i živio u iščekivanju novog ruha.



Podanici kao podanici, vidjevši da od tog ruha nema ništa, a bojeći se za
svoj položaj i carsku milost nisu se usuđivali glasno izreći svoja saznanja
da ruho ustvari ne postoji. Tako i car, bojeći se da ne ispadne glup i
nesposoban, nije niti samom sebi priznao da ne vidi ruho, obukao ga,
i ponosan na njegovu ljepotu izašao pred svoje podanike i građane.
"Nitko nije htio priznati da ništa ne vidi, jer bi time pokazao kako nije za
svoju službu ili kako je veoma glup."

Jedino je dječak sa svojom iskrenošću i nevinošću viknuo kako car
nema ništa na sebi od čega je car protrnuo ali ipak odluči da ostane
u povorci do kraja, "a komornici i dalje nošahu skute kojih nije bilo".

Analiza likova:
Car je samodopadni vladar kojemu nije bilo stalo do vođenja svoje
zemlje, već su mu njegove privilegije koristile samo za zadovoljavanje
svojih strasti za lijepom odjećom. Pri tom je bio isuviše ponosan na
dužnost koju je obnašao te niti u izvanrednim okolnostima nije htio
priznati samom sebi da je u biti nesiguran i nesposoban vladar.
Svoju nesposobnost nadoknađuje gomilanjem odjeće, jer se jedino na
tom polju osjeća dovoljno sposoban. Okružen je licemjernim podanicima,
koji bojeći se za svoj položaj i status, podržavaju tezu o "lijepom" ruhu,
s čime zadržavaju svoj položaj savjetnika u carskim dvorima i dokazuju
svoju pamet i mudrost. Nasuprot svih licemjernih i častohlepnih likova
stoji dijete sa svojom dječjom iskrenošću i nevinošću, koje jedino ima
hrabrost na glas reći istinu o carevom ruhu.

Varalice su lukavi, pokvareni i vrlo sposobni glumci i pantomimičari,
koji su znali i uspjeli iskoristiti ljudsku slabost u svoju korist.
Svjesni da je čovjeku potrebna potvrda njegove mudrosti i pameti,
oni igraju na tu kartu, dokazujući pri tom da ljudskoj gluposti nema kraja.

Analiza stila pisanja i jezika djela:
Ova bajka je namijenjena maloj djeci te je zbog toga
pisana jednostavnim stilom i jezikom, koji oni mogu razumjeti.
Odlikuje se svim epskim elementima, pisana je u prozi, ima fabulu i
možemo je svrstati u sveobuhvatnu podjelu književnih rodova.



- 14:10 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

Anđeo

RANKO MARINKOVIĆ:
ANĐEO



Bilješke o piscu:
Ranko Marinković, jedan od najznačajnijih suvremenih hrvatskih
književnika, rođen je 1913. godine na otoku Visu. Filozofski fakultet
završio je u Zagrebu. Svoj književni rad počinje vrlo rano, u godinama
uoči drugoga svjetskog rata, objavljivanjem poezije u časopisima.
Kao dramatičar predstavlja se 1939. g. praizvedbom drame “Albatros”
na sceni Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. U godinama iza
drugog svjetskog rata uvrštava se u red naših istaknutih književnih
stvaralaca pišući pripovijetke, novele, drame, romane, eseje i kritike.
Njegova su djela do danas doživjela brojna izdanja u zemlji i inozemstvu,
drame se i danas izvode na domaćim i svjetskim pozornicama,
a pripovijetke i romani doživjeli su mnoge kazališne, filmske, radio i
televizijske adaptacije i izvođenja.

Popis Marinkovićevih djela prema godinama prvih izdanja:
“Albatros”, drama, 1939.; “Proze”, pripovijetke, 1948.;
“Ni braća ni rođaci”, pripovijest, 1949.; “Oko božje”, pripovijest, 1949.;
“Pod balkonima”, pripovijetke, 1953.; “Ruke”, pripovijetke, 1953.;
“Geste i grimase”, kazališne kritike i eseji, 1951.; “Glorija”, drama, 1955.;
“Poniženje Sokrata”, pripovijetke, 1959.; “Karneval i druge pripovijetke”,
1964.; “Kiklop”, roman, 1966.; “Politeia ili inspektorove spletke”, vodvilj,
1977.; “Zajdenička kupka”, roman, 1980.; “Pustinja”, drama, 1982.;
“Nevesele oči klauna”, zbirka eseja, 1986.; “Never more”, roman, 1993.

Mjesto radnje:
Radnja djela je smještena u Zagreb, u kuću bolesnog majstora Alberta
Kneza, koji umire. S njim žive njegova druga žena Frida te njegov šegrt
Lojz.

Kratki sadržaj:
Majstor Albert je, prije nego što ga je shrvala bolest, isklesao velikog
anđela za svoj grob i želi ga dovršiti. Kako majstor sve više obolijeva,
u njegovoj se glavi rađaju sve mračnije misli. Boji se da Lojz ne dovrši
anđela, počinje o njemu razmišljati kao o čovjeku koji mu priželjkuje
smrt. Njegova nada sve više tone u more mračnih misli. Osjeća se
usamljenim, napuštenim, počinje sumljati da mu žena voli Lojza.
Jedne noći ustaje, skupivši zadnje snage i potvrđuje svoju sumnju.
Nakon toga dovršava skulpturu svoga anđela i umire.

Anđeo je simbol životnog stvaralaštva pojedinca koje on čuva,
i želi ga dovršiti da ono postane trajna vrijednost i simbol njegove muke.

- 14:09 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

ANA KARENJINA

LAV NIKOLAJEVIČ TOLSTOJ:
ANA KARENJINA



Bilješke o piscu:
Lav Nikolajevič Tolstoj je ruski pisac, jedan od najvećih pisaca
u doba realizma. Rođen je 9. rujna 1828. u mjestu Jasnaja Poljana.
Sa 16 godina Tolstoj je otišao studirati jezik a onda pravo.
Putovao je po zapadnim državama, vratio se vrlo razočaran gradskim
društvom. Bavio se pedagoškim radom, uzdizanjem seljaka.
Posvećuje se svojoj obitelji i književnom radu. U publicističkim tekstovima
zagovara preporod društva moralnim usavršavanjem pojedinaca.
Prvi kratki roman izdao je 1863. a zvao se «Kozaks». "Anu Karenjinu" je
napisao izmedu 1875. i 1877. Nakon "Ane Karenjine" napisao je još
nekoliko romana. Bio je jedan od najvećih mislilaca svog doba.
Tolstojev bogati književni rad i ideologija značajno su utjecali na
europsku misao i kniževnost u završnici 19. i na početku 20. stoljeća.
Umro je 20. studenog 1910. g.

Tema:
Preljub Ane Karenjine

Vrijeme radnje:
70-tih godina 19. stoljeća

Mjesto radnje:
Moskva, Petrograd

Likovi:
Ana Arkadnjevna Karenjina, Aleksej Aleksanarove Karenjin, Aleksej Kirilovič Vronski, Konstantin Dimitrijevič Levin

Kratki sadržaj:
Roman govori istodobno o dvije ljubavne priče. Sretan brak Levina
i Kiti te tragična afera grofa Vronskog i Ane Karenjine. Levin je plemić i
zemljoposjednik koji je zaljubljen u Kiti, dok je ona zaljubljena u
Vronskog. Kada je Levin zaprosio Kiti ona ga je odbila, nadajući se da će
Vronski zaprositi nju. Nakon odbijanja Levin napušta Moskvu i odlazi na
selo. Na jednom balu Vronski se zaljubljuje u Anu Karenjinu, a Kiti zbog
boli i tuge odlazi u inozemstvo na liječenje, gdje stvara nova poznanstva i
oporavlja se od nesretne ljubavi. Nakon povratka u Rusiju Levin ponovo
prosi Kiti, ali ona ovaj put prihvaća. Njihov brak je bio stabilan iako je bilo
povremenih neslaganja. Rađa sina Dimitrija. Levin je nakon vjenčanja
prolazio kroz vrlo teško razdoblje iz kojeg je našao izlaz u vjeri u Boga.
Ana je udana za Alekseja Karenjina. On je državni službenik.
Njihov odnos je korektan, ali bez ljubavi. Nakon bala Vronski je otvoreno
izrekao svoju ljubav Ani. Ona napušta Moskvu, ali Levin je slijedi.
Ana i Levin viđaju se svaki dan i ljudi su počeli širiti glasine.
Aleksej uplašen zbog skandala moli Anu da prikrije vezu, ali ga ona i dalje
nastavlja viđati. Ostaje u drugom stanju i to priopćava Vronskom prije
jedne konjičke utrke. Na putu kući Ana priznaje mužu svoju vezu,
braneći svoju ljubav. Aleksej želi sačuvati svoj brak, ali ne želi da Ana
prima Vronskog u kuću. Prilikom poroda došlo je do komplikacija i Ana
na rubu smrti moli muža za oproštaj.

On oprašta i Ani i Vronskom i prihvaća dijete. Ana raskida s mužem,
a on joj namjerno ne želi dati sina. Ana, Vronski i djevojčica odlaze u
inozemstvo. Bili su sretni neko vrijeme, ali Anina čežnja za sinom ih
vraća nazad u Moskvu. Ana i Vronski pokušavaju ući u visoko društvo.
Levin je rado viđen, ali Ana doživljava javnu osudu. Povlače se na selo
gdje vode luksuzan život. Levin inzistira da se Ana rastavi od Alekseja,
ali on to odbija zbog religioznih načela. Ana sve više kažnava Vronskog za
odvojenost od svoga sina, upada u histerična stanja, a noću uzima morfij.
Na kraju teškog razdoblja baca se pod vlak. Nakon toga Vronski se
prijavljuje za odlazak u Srbiju u srpsko-turski rat.

Analiza likova:
Ana Karenjina
Na početku knjiga Ana je preljepa i šarmantna, uzorna majka,
žena državnog službenika. Svu svoju ljubav usmjerila je na svog sina.
Slijedeći srce Ana ostavlja muža, položaj, ugled i sina.
Ona je željela dobiti ne samo što je htjela već i više od toga.
Optužuje Vronskog za najveći moralni prekršaj - kršenje majčinske
dužnosi. Postaje opsjednuta o Vronskovoj nevjeri i gubi ljubav.
Na kraju spoznaje da je ljubav prolazna i odlučuje sve prekinuti.
Bacanjem pod vlak Ana prekida svoj život i ostavlja svoje ljubljene u
velikoj tuzi.

Aleksej Vronski
Pružao je svu svoju ljubav i potporu Ani, čak se zbog nje i odrekao
vojničke karijere prije odlaska u Italiju. Bio je žrtva, podnio je gorčinu
poraza. Njegova najveća krivica je u tome što je obećao ono što nitko
ne može ostvariti - da će čahura ljubavnog zanosa trajati vječno.

Bilješke o piscu:
Rodio se 1828. godine u selu Jasna Poljana, u poznatoj i imućnoj
plemićkoj obitelji. Rano ostaje siroče, te o njemu skrbe tetka i rođaka.
Godine 1841. obitelj se seli u Kazan, gdje on upisuje studij nadajući se
diplomatskoj službi. Uskoro napušta studij, te se vraća u Jasnu Poljanu,
gdje vodi svoj dnevnik do zadnjeg dana. Pridružuje se vojsci, a negdje u
to doba tiše i autobiografsku trilogiju - Djetinjstvo, Dječaštvo, Mladost.
Putuje u Petrograd i kruži Europom, gdje se upoznaje s ondašnjom
kulturom. Kasnije se nastanjuje u svome selu, gdje otvara školu za djecu
i proučava život seljaka. Godine 1862. oženio se Sofijom, te se u braku
osjećao sretnim. Uslijedili su veliki romani - Rat i mir, Ana Karenina…
Nakon te kulminacije Tolstoj se smirio i odonda ga pamtimo po velikim
djelima. Pisao je romane, pripovijetke, drame, publikacije…
Smatramo ga najsnažnijim slikarem epohe koja nastaje krajem 19. st.
i vrhunskim predstavnikom klasičnog realizma.

Mjesto i vrijeme radnje:
Rusija oko 1870. godine

O djelu:
Ana Karenjina je jedan od Tolstojevih najljepših romana,
opisuje društvenu i osobnu psihologiju toga doba.

Radnja se vrti oko dvije ljubavi - jedne sretne (Levin i Kiti) i jedne
nesuđene (Ana i Vronski), koje su ustvari gotovo dvije radnje svaka za
sebe. Osnivni motiv i radnja, Anin preljub, isprepleten je mnogim
scenama, koje su gotovo samostalne novele. Teme su uglavnom obitelj,
ljubav i moral, te problemi vezani za brak.

“Sve sretne obitelji nalik su jedna drugoj, svaka nesretna obitelj nesretna
je na svoj način”.

Kratki sadržaj:
Ana Karenjina je žena visokog državnog službenika Alekseja Karenjina.
Njihov odnos je korektan, ali bez emocija. Roman počinje Aninim
dolaskom u dom Stive Oblonskog, Anina brata. Stivina žena Doli je baš
saznala da ju muž vara, te to izaziva razdor u obitelji. Ana uskače kao
diplomat i uspijeva izgladiti situaciju. Ana upoznaje Vronskog, koji ne taji
svoje osjećaje prema njoj, ali ona se boji veze i vraća se u Mokvu.
Vronski se po prvi put ozbiljno zaljubio, te ju prati. Oni se počinju redovito
viđati, te se Anin muž pobuni protiv toga. Unatoč tome Ana se nastavlja
sastajati s Vronskim i uskoro zatrudni. Vronskom to otkrije neposredno
prije konjičke utrke i on umalo pogiba. Njezina uplašena reakcija
je javno pokazala njene osjećaje i mužu priznaje svoju ljubav.
On traži samo formalni brak, te udaljava Vronskog od Ane.
Ana rađa i u bunilu traži muža oprost. On joj opražta i prihvaća djete.
Kada se oporavila Ana se vratila Vronskom i kako joj muž ne želi dati sina,
uzima kćerku i s Vronskim odlazi u Italiju. Kada se vratila, ulazi u kuću
gdje doznaje kako je službeno mrtva. Pokušava se s Vronskim uklopiti u
društvo koje ih ne prihvaća, te zato odlaze na selo. Tu Vronski žrtvuje
karijeru zbog Ane i postaje mrzovoljan zbog toga. Posebno ga muči to što
se njegovo dijete zove Karenjin, te traži od Ane da se rastavi.
No muž joj ne želi dati rastavu. Ana se sve više otuđuje od Vronskog i na
kraju se baca pod vlak, a Vronski se prijavljuje u vojsku, te odlazi u rat.

Levin je seoski veleposjednik, jednostavan čovjek, koji voli prirodu i Kiti.
Kiti pak gleda Vronskog i kada Levin napokon skupi snagu ona ga odija.
Kada shvaća da je Vronski potpuno nezainteresiran za bilo kakvu ozbiljniju
vezu, ona se razboli i odlazi u njemačke toplice, gdje se oporavlja.
Nakon povratka Vronski ju ponovo prosi i ona se udaje za njega.
Njihov brak je čvrst i postojan. Žive u miru i sreći, a zadnja poglavlja
knjige posvećena su Levinovim religioznom uvjerenjima.

Tolstoj ustvari suprostavlja burnu i strastvenu kratkotrajnu vezu mirnom i
postojanom braku.

Analiza likova:
Ana Karenjina je žena Alekseja, majka Serjože i elegantna dama.
No ipak njezin izgled ne upućuje ni na jedno od toga troje.
Njezina smirenost i jednostavnost skriva svijet unutarnjih sukoba.
U jednom trenutku osjeća strasnu ljubav u drugom trenutku mrzi muža.
Razapeta je između pokazivanja ljubavi prema Vronskom i spašavanju
svoje budućnosti sa svojim djetetom, svojim glasom u društvu,
svojom vezom s mužem… I kako god pokuša riješiti svoje probleme uvijek
se nađe na ishodištu, s puno ambivalentnih ciljeva i sve manje vremena i
volje da pravilno i mudro odluči. U skladu s tim i njezine emocije i
ponašanje, mijenjaju postave, kao što se kulise mijenjaju u kakvom
kazalištu između činova.

Aleksej Vronski je sin grofa Kirila Vronskog, sjajan primjerak mlade
generacije petrogradske aristokracije. Obrazovan je i pametan,
a ponaša se grubo i rasipno, trčeći za djevojkama, koje je cilj zavesti
a ne voljeti, voli provode jer ga zabavljaju i ne želi prihvatiti odgovornost.
Ana po prvi put u njegovu životu znači cilj, prvu stvarnu ljubav,
i zato ga činjenica da je sve to ostavio zbog Ane i isto tako njezina
sve veća hladnoća potiskuje u depresije i u rezignaciju.




Levin je sušta suprotnost Vronskom i ima sasvim drugačiju životnu
filozofiju. On se u potpunosti posvećuje svojim emocijama i čini ih
dugotrajnim, a ne prihvaća kratkotrajne užitke. Čestit je i stidljiv,
ne ponaša se kao snob, a ipak je čvrsta osoba. Nakon prvog Kitinog
odbijanja povlači se na selo u sebe, da prikupi snagu. U principu je on
dobar čovjek i dobar muž i brine se za svoju okolinu, te je na neko način
oličenje Tolstoja.

Kiti je Levinova žena, oličenje dražesne djevojčice, koketne naivke,
koja je u stvari više djete nego žena. Poraz u Vronskom prima jako teško,
ali preboljeva i odrasta u pravu ženu, koja shvaća prave životne
vrijednosti.

Tolstojevi likovi su kompleksni i nerijetko teški. Komuniciraju putem
monologa i dijaloga u kojim su skrivene sve ozbiljne misli velikog pisca.

U osnovnoj temi i fabuli roman analizira problem braka i obiteljskog života. U knjizi je paralelno obrađeno i pitanje iz ekonomskih i društvenih odnosa u Rusiji u Tolstojevo vrijeme. Njegova razmišljanja iskazana su kroz lik Levina kod kojega možemo uočiti velike sličnosti sa piscem. Kroz Levinov lik Tolstoj je prenio svoja iskustva iz područja ekonomije, svoju ljubav i vjeru, događaje oko rođenja svojga djeteta kao i unutrašnji život i polemike, muke svoje savjesti, razmišljanja o smislu života i zadacima pojedinaca, svoju potpuno izraženu borbu za dobro. Mnogi smatraju upravo Levina glavnim likom romana jer je uvelike zasjenio osnovnu temu romana i najbitniji problem izražen kroz Anin lik - preljub.

U djelu se isprepliću tri braka - Stjepan Arkadjič Oblonski (Stiva) sa svojom ženom Darjom Aleksandrovnom (Doli); Levin sa Kiti (mlađom Dolinom sestrom) i Ana (Stjepanova sestra) te njezin nesretni brak sa Aleksejem Aleksandrovičem i njena ljubav prema Alekseju Kiriloviču Vronskome.

Najviše osuđivan je upravo Anin lik zbog njene nemoralnosti i potkraj sretnog braka Kiti i Levina još više njena nevjera dolazi do izražaja. Čini se kao da idilični osjećaji između Kiti i Levina služe samo da bi se pojačala osuda Anine pogubne strasti.

Sam Anin lik u početku stvaranja romana trebao je biti prikazan kao potpuno negativan. Ona je trebala biti žena bludnica koja cinično uživa u boli koju zadaje drugima. Međutim, Tolstoj je odustao od takve koncepcije i izabrao pametnu, obrazovanu, lijepu i vrlo nesretnu ženu čija je jedina želja u životu bila ostvariti potpunu ljubav i , ne ostvarivši je, odluči skončati život.

Po Tolstojevu shvaćanju, brak je najprirodniji i najzdraviji cilj muškarca i žene i ugrožavanje ovog oblika ljudske zajednice istovremeno znači i ugrožavanje najljudskijih i najplemenitijih težnji.
Zbog takvog mišljenja za Tolstoja se kaže da nikada nije bio dublji psihoanalitičar (kao kroz Anin lik) i do samoga kraja ne saznajemo piščevo izjašnjenje - da li on optužuje njen postupak ili ga brani. To pitanje svatko može postaviti za sebe, ali vjerojatno ima dva odgovora. Toliko je kriva, a ta njezina krivnja osobito dolazhi do izražaja u sredini u kojoj se kreću visoke peterzburške ličnosti koje obalatno osuđuju njezin postupak i opredjeljuju se uglavnom protiv nje. U tom smislu i njezin postupak je djelomično opravdan jer je svoja nedjela učinila potaknuta ljubavlju koju nikada do tada nije osjetila, a koja je potreba svakog čovjeka.

… “Oni kažu: religiozan, karakteran, pošten, pametan čovjek, ali oni ne vide ono što sam ja vidjela. Oni ne znaju kako je on osam godina gušio moj život, gušio u meni sve što je bilo živo, da on ni jednom nije pomislio na to da sam ja živa žena kojoj je potrebna ljubav. ”

Ana je opisana kao uzvišeno tragičan lik od krvi i mesa u čijoj tragediji nemali dio krivnje snosi aristokratska sredina u kojoj žive ona i njezin ljubavnik. Ta sredina ih guši i osuđuje, osobito nju kao pripadnicu ljepšeg spola kojoj je mjesto doma, uz muža i djecu. Njoj se ne može oprostiti i opravdati je, tim više što - iako nije prva žena koja je pronašla svoju ljubav u drugome muškarcu a ne u mužu - ona, prije svih ostalih to javno
priznaje i pokazuje jer ne može živjeti u lažima u kojima cijelo društvo živi. Javno napušta muža i vlastito dijete (što i sama sebi predbacuje) jer je potpuno zaslijepljena trenutnom srećom koja joj je pružena.

“Ja sam loša žena, ja sam propala žena”, razmišljala je “ali ja ne volim laž, ne trpim laž, a njegova (muževa) hrana jeste laž. On sve zna, sve vidi, šta li on osjeća ako može da govori tako mirno? Da ubije mene, da ubije Vronskog - ja bih ga cijenila. Ali ne, njemu treba laž i pristojnost.”

Ona tako razmišlja u sebi jer osuđuje tipično ponašanje gdje je najbitniji ugled i dostojanstvo i kad nešto izmakne granicama, ponaša se kao da se ništa nije desilo. Nju straše licemjerje i dvoličnost jer ona je u potrazi za čistom srećom iako je svjesna da je neće naći i da će svugdje biti osuđivana i dalje se ne odriče ljubavi sve dok ljubav ima smisla u njezinim očima…

“Činilo joj se da će njen položaj sada nesumnjivo zauvijek riješiti. Taj novi položaj može biti i loš ali će biti određen, u njemu neće biti nejasnoća i laži.”

Ana je u pogledima ostalih žena izazvala i ljubomoru i samo su čekale znak da je mogu javno osuditi jer je Anina pojava bila primjećivana gdje god se pojavljivala.

“Većina mladih žena što su Ani zavidjele i kojima je već davno dodijalo to što je zovu pravednicom, radovale su se tome što su pretpostavljale i samo su čekale potvrdu suprotnog društvenog mišljenja pa da se na nju okome svom težinom svoga prezira.”
Ana je, za razliku od slobodoumnih žena koje svjesno bacaju izazov društvu i moralnim shvaćanjima svoje klase, samo željela malo ljubavi, željela voljeti i biti sretna zato što je to najprirodnija želja svakog pojedinca i upravo je tu želju Tolstoj naglasio kao osnovicu romana.


Pravo pitanje vezano uz Anin lik nije pitanje moralnosti ili amoralnosti njenog čina, već zašto ona, usprkos svemu, ne ostvaruje svoju osobnu sreću kojoj je sve podredila i koja je njezin jedini i pravi životni cilj. Čak je i ljubav prema djetetu bila zasjenjena od jake želje za osobnom srećom.

“Serjoža? - sjeti se ona - Ja sam također mislila da ga volim i topila se nad svojom nježnošću. A živjela sam bez njega, zamijenila ga drugom ljubavi i nisam se žalila na tu promjenu dok me ta ljubav zadovoljavala.”

Dobar dio razloga za ono što se konačno zbilo (tj. do Aninog samoubojstva) leži i u samoj njenoj ličnosti. Sama će u jednom trenutku reći da se boji one druge Ane u sebi, pa je Tolstoj govorio o “zlom duhu nastanjenom u njenom srcu.”

U trenutke njene prolazne bolesti govori Alekseju Aleksandroviču:
… “Evo šta sam htjela da kažem. Nemoj mi se čuditi. Ja sam ona ista. Ali u meni postoji druga, ja se nje bojim - ona je zavoljela njega i ja sam htjela da te mrzim, ali nisam mogla da zaboravim onu koja je bila ranije. Ja nisam ta. Sad sam ja ona prava, ja sva. Ja sad umirem…, ali to će se brzo svršiti. Samo jedno mi je potrebno: oprosti mi… Ne, ti ne možeš oprostiti! Ja znam da se to ne može oprostiti! Ne, ne, idi, ti si isuviše dobar - jednom rukom držala je njegovu ruku, a drugom ga gurala od sebe.”

U toj njenoj slabosti uviđamo da je njoj ipak žao takvog slijeda događaja i da priznaje da ga je voljela (ali kao muža, ne kao čovjeka)
i da u njoj postoji i druga Ana koja je zavoljela Vronskoga, a nije bila
zadovoljna u muževom zagrljaju. Traži od muža oprost ali je svjesna
da je uništila njegov život i da previše traži.

Ta druga Ana razara njezinu ličnost i rađa se pod pritiskom mnogobrojnih okolnosti uglavnom objektivnih, društvenih, a koje su uvjetovale Anin preobražaj velike ljubavi prema Vronskome u još veću mržnju prema njemu.

“- Šta ja mogu htjeti? Ja mogu htjeti samo to da me vi ne napustite kao što mislite - reče Ana shvativši ono što on nije dorekao. - Ali ja to neću, to je sporedno. Ja hoću ljubav, a nje nema. Znači - sve je svršeno!“

Ona postaje nezadovoljna ljubavlju Vronskoga ali je svjesna da ga opsesivno voli pa pomišlja na samoubojstvo da bi dokazala svoju veliku ljubav i kaznila ga.

“Zašto nisam umrla?” - sjeti se svojih tadašnjih riječi i svog tadašnjeg osjećaja. I ona odjednom shvati ono što joj je bilo na duši. Jeste, to je bila ta misao koja je sama sve rješavala. “Da, umrijeti!”
I stid i bruka Alekseja Aleksandroviča, i Serjoža i moj strašni stid - sve se spašava smrću. Umrijeti - i on će se pokajati, biće me žao, voljeće, patiće
zbog mene.”
…I smrt, kao jedinstveno sredstvo kojim će obnoviti u njegovom srcu ljubav prema njoj , kazniti ga i pobijediti u ovoj borbi koju je vodio s njim zli duh što se nastanio u njenom srcu. Bilo je potrebno samo jedno - kazniti ga.”

Za Anu je ljubav sinonim života, i to ljubav prema muškarcu. Kada je ta ljubav prestala, ona istovremeno gubi i razloge za život i odlučuje ga samoinicijativno prekinuti skokom pod jureću lokomotivu.

“Moja ljubav postaje sve strašnija i samoljubivija, a njegova se sve više gasi i eto zbog čega se razilazimo”, nastavljala je da razmišlja. “I tu pomoći nema. Za mene je sve samo u njemu i ja zahtjevam da mi se on sve više i više predaje. A on sve više i više hoće da ode od mene. Upravo, mi smo išli u susret jedno drugome sve do naše veze, a onda se nezadrživo razilazimo na razne strane. To me ne može promijeniti. On mi kaže da sam besmisleno ljubomorna, i ja sam sebi govorila da sam besmisleno ljubomorna, ali to nije istina. Ja nisam ljubomorna, ja sam nezadovoljna. Ali… ”Ona otvori usta i premjesti se u kolima od uzbuđenja izazvanog mišlju koja joj se odjednom javila “Kad bih ja mogla da budem bilo što drugo osim ljubavnice koja strastveno voli njegove nježnosti, ali ja ne mogu i neću da budem ništa drugo. I ja tom željom izazivam u njemu odvratnost, a on u meni zlobu, i to ne može biti drugačije. Kao da ja ne znam da me on neće početi obmanjivati, da on ne računa sa Sorokinom, da nije zaljubljen u Kiti, da me neće prevariti? Sve ja to znam, ali mi od toga nije ništa lakše. Ako on, ne voleći me, po dužnosti bude dobar, nježan prema meni a ne bude onog šta ja hoću - to je onda čak hiljadu puta gore od mržnje! To je pakao! A to i jest ovo. On me već dugo ne voli. A gdje završava ljubav, tamo počinje mržnja.”

Tako Anu više ni ne doživljavamo kao grešnicu već kao pojam
nesretne žene koja pada pod udarom mnogih za njih nepredvidivih,
vanjskih i unutarnjih kretanja. Njen slom je ujedno i rezultat jednog
vanjskog, lažnog morala koji guši prave ljudske nagone i želje,
ali je Ana i sama dio tog moralnog shvaćanja jer i sama pripada toj
zajednici. Ona duhovno pripada istom aristokratskom krugu kao i
zavodnik Vronski i njen površni i moralno neodgovorni brat Stiva Oblonski.

Sama Doli uočava u jednom trenutku sličnosti između Ane i njenog brata
Stjepana čijim nevjerstvom i počinje knjiga ali u sasvim drugačijem
okruženju. Njegovo nevjerstvo ostaje unutar obitelji i prikazano je kao
sasvim nevažno ali je optuživano od uzornih muževa poput Levina i
Alekseja Aleksandroviča.

Pojam idealnog braka u knjizi predstavlja brak Kiti i Levina.
Kiti se u početku bori između osjećaja prema Vronskome i Levinu ali
budući da ju je Vronski iznevjerio, tj. zaljubio se u Anu, u početku bolno
tuguje. Uspijeva ga preboliti i otkriva svoje osjećaje prema Levinu kojem
pokušava postati uzorna žena, a ubrzo i majka.
Kroz Levinov lik prolazi druga fabula knjige koja je okrenuta
ekonomskim pitanjima i pitanjima društvenih odnosa tada u Rusiji.
Lik Levina je prikazan kao osjećajan, dobar, filozofski lik koji se bori sam sa sobom i pitanjima o njegovu postanku i podrijetlu. Kroz njegove monologe možemo vidjeti da se osjeća kriv što pripada višem staležu i da se muči pitanjima zašto je baš on određen.

“Što sam ja? I gdje sam to ja? I zašto sam ja ovdje? Zašto se ovo radi? Zašto ja ovdje stojim i tjeram ih da rade? Zašto se svi oni trude i nastoje da predamnom pokažu svoju marljivost”.

Istodobno se osjeća kriv zbog toga i utjehe pronalazi u sljedećoj spoznaji:

“Ja ništa nisam otkrio. Samo sam spoznao ono što ja znam. Shvatio sam onu silu što mi je ne u prošlosti dala život nego mi i sad daje život. Oslobodio sam se obmane, upoznao sam gospodara.”

Pronalazi odgovore svoje dobrote i grižnje savjesti u ljubavi:
… “Razan je otkrio borbu za opstanak i zakon koji zahtjeva da tlačiš sviju koji smetaju zadovoljenju tvojih želja. To je zaključak razuma. A ljubav prema drugome razum nije mogao otkriti zato što je to nerazumno.”

Iz Tolstojeve biografije možemo doznati i da sam Tolstoj bježi na selo i da pokazuje veliki interes za moralno-etičke probleme i analizu ljudskih postupaka i odnosa. 1879. zapada u krizu te izlaz nalazi u seljačkom životu.

I sam lik Levin duševni mir pronalazi tek na selu koje je za njega mjesto života, tj. radosti, patnje, nada. Levin se poistovjećuje sa svojim seljacima i želi im pripadati, zavidi njihovoj slozi, jednostavnosti i smislu života, zajednici. Čak i sam razmišlja kako da promijeni svoj način života.

“Sve što je pomislio i osjećao dijelilo se u tri zasebna toka misli. Prvo - to je bilo odricanje od svog starog načina života, od svojih nepotrebnih znanja i svoga nepotrebnog obrazovanja. To mu je odricanje pričinjavalo nasladu i bilo mu lagano i jednostavno. Druge misli i predstave ticale su se tog života kojim je on sada želio da živi. Jednostavnost, čistotu, zakonitost toga života on je osjećao jasno i bio je ubjeđen da će u njemu naći to zadovoljstvo, spokoj i dostojanstvo, čije je odsustvo tako bolno osjećao. Ali treći lanac misli vrtio se oko pitanja kako da izvede taj prijelaz sa starog na novi život. I tu mu ništa nije bilo jasno. “Imati ženu? Imati posao i osjećati da je posao neophodan? Kupiti zemlju? Uključiti se u društvo? Oženiti se seljankom? Pa kako da to izvedem?” opet se pitao i odgovor nije nalazio. - Pa ipak,nisam svu noć spavao i ne mogu sebi dati jasan odgovor - reče on u sebi. - Kasnije ću razjasniti. Jedno je sigurno, da je ova noć riješila moju sudbinu. Sva moja prijašnja maštanja o porodičnom životu su glupost, nešto drugo - reče u sebi. Sve je to mnogo jednostavnije i lakše…”
“Kako je lijepo!” pomisli gledajući čudnu sedefastu školjku od bijelih jaganjaca - oblačića što se bijaše zaustavila nad njegovom glavom na sredini neba. “Kako je sve prekrasno ove prekrasne noći! I kad je uspjela da se stvori ova školjka? Nedavno sa gledao u nebo i na njemu ničeg nije bilo osim dvije bijele pruge. Da, eto tako neprimjetno su se promijenili i moji pogledi na život!”

On krene sa livade i pođe širokim putem prema selu. Zapuhnuo je vjetrić i postalo je sivo i mračno. Naišao je trenutak većeg mraka koji prethodi svitanju, prvoj pobjedi svjetlosti nad temom.

“Drhteći od hladnoće, Levin je brzo koračao gledajući u zemlju. “Šta je ono? Neko ide? - pomisli kad se prepade i podiže glavu. Na četrdesetak koraka od njega, njemu u susret, širokim krivudavim putem kojim je on išao dolazila su kola, sa prtljagom, koja su vukla četiri konja. Konji na rudi navaljivali su na rudu izbjegavajući kolovoz, ali vješti kočijaš, koji je po bočice sjedio na sjedištu, upravljao rudu po kolovozu tako da su točkovi jurili po ravnom dijelu puta. U uglu kočije drijemala je starica, a uz prozor,
očigledno tek probudivši se, sjedila je mlada djevojka držeći objema
rukama trake sa bijele kapice. Vedra a zamišljena, sva ispunjena tananim
i složenim unutrašnjim životom, tuđim Levinu, ona je kroz njega gledala
zoru kako rudi.
I u trenutku kad je to priviđenje već iščezavalo, iskrene oči ga pogledaše.
Ona ga je prepoznala i radosno čuđenje ozari joj lice. Nije se mogao
prevariti. samo jedne takve oči postojale su na svijetu. Samo jedno takvo
biće na svijetu bilo je sposobno da za njega usredotoči svu svjetlost i smisao života. To je bila ona. To je bila Kiti. Shvatio je da ona putuje sa željezničke stanice u Jergušavo. I sve ono što je uznemiravalo Levina ove besane noći, sva ona rješenja kojih se prihvatao, sve je to odjednom iščezlo. On se sa odvratnošću sjeti svoje želje da se oženi seljankom. Samo tamo, u toj kočiji što se bila udaljavala prošavši na drugu stranu puta, samo tamo je bila mogućnost rješenja zagonetke njegovog života, što ga je u posljednje vrijeme tako mučno opterećivala.
… “Ne - reče on u sebi - ma koliko da je dobar taj jednostavni trudbenički život, ja mu se više ne mogu svetiti. Ja volim nju.”

Odjednom Levin shvati gdje pripada i šta uistinu želi i sve ostalo postaje nebitno. Levin je oduvijek znao da treba pripadati porodici Ščerbacki i to si je jasno zacrtao. Prije su mu se sviđale Kitine starije sestre Doli i Natali, a kad je Kiti stasala, shvatio je što želi. Kiti je znala za njegove skrivene simpatije, ali njena preokupacija bio je grof Vronski od kojeg je očekivala prošnju.






Opis Vronskog:
… “Vronski nikad nije znao za porodični život. Njegova je majka u mladosti bila blistava svjetska žena i dok je još bila s mužem, a naročito poslije njega, imala je veliki broj “romana” poznatih čitavom društvu. Oca skoro nije ni pamtio i bio je odgajan u Paževskom korpusu. Izlazeći kao blistav i mlad oficir iz škole, odmah je uletio u društvo bogatih petrogradskih oficira. Mada je i on rijetko izlazio u petrogradsko društvo, sva njegova ljubavna interesiranja bila su van tog svijeta…

… Na balovima je plesao prvenstveno s Kiti i odlazio kod njih kući. Govorio je s njom o stvarima o kojima se obično u društvu govori, svakojake besmislice, ali besmislice kojim je on i nesvjesno davao za nju očiti smisao. Bez obzira što joj nije govorio ništa što ne bi mogao reći pred svima, osjećao je da ona postaje sve više zavisna od njega i što je to više osjećao, bilo mu je sve prijatnije a njegovi osjećaji prema njoj bili su sve nježniji. On nije znao da način njegovog odnosa prema Kiti ima svoje ime, da je to zavođenje djevojke bez namjere da je ženi i da je to zavođenje jedan od nužnih postupaka uobičajenih među sjajnim mladićima kao što je on. Činilo mu se da je on prvi otkrio to zadovoljstvo i uživao je u svom otkriću. Njemu se ženidba nikad nije činila kao mogućnost. Ne samo da nije volio porodični život već mu se u porodici stanovišta samačkog svijeta u kom je živio, činilo da ima u ulozi muža, nešto njemu strano i neprijatno i više od svega smiješno.”

Kiti je odbila Levinove ozbiljne namjere da je ženi i osnuje s njome obitelj jer je bila zanesena Vronskim. Međutim, dolazak Ane je sve pobrkao.
Između Vronskog i Ane odmah se pojavila neka uzajamna privlačnost koju su svi osjetili, a naročito Kiti koja je bila s Vronskime duboko razočarana. Shvativši njegovu neozbiljnost i zaluđenost Anom koja se pojavila u njemu u kratkom vremenu, Kiti pada u duboku depresiju i bolest.
Kiti uspoređuje odnose prema Vronskome i Levinu:

… “Njegova ljubav prema njoj, u koju je bila sigurna, izgledala joj je laskava i radosna. Bilo joj je lako sjećati se Levina. U sjećanjima na Vronskog, naprotiv, miješalo se nešto nelagodno, iako je on bio svjetski i skladan čovjek. Kao da je to bilo nešto falš - ne u njemu, on je bio tako jednostavan i mio - već u njoj samoj, dok se s Levinom osjećala savršeno jednostavnom i jasnom. Ali zato, kad bi razmišljala o budućnosti s Vronskim, pred njom je iskrsavala blistava i srećna perspektiva. Budućnost s Levinom činila joj se maglovitom.”

Levin sa svojih 40-tak godina je navikao na samoću, ali nije ju prihvaćao. I dalje mu je osnovni cilj osnovati obitelj, ali se potpuno gubi u tim mislima jer je svjesan da još uvijek voli Kiti. Sam sebe smatra savršenim za obiteljski život. Smije se tuđim bračnim problemima i osuđuje njihovo površno shvaćanje braka jer ih ne smatra dovoljno zrelima za tako svetu obavezu kao što je brak. Uvjeren je da bi njegov porodični život bio drugačiji od ostalih. Ali s vremenom, kada mu se želja ostvari, shvaća da
je lako skrenuti i da neshvaćanje bračnog druga nije ništa neobično,
već naprotiv, da su razilaženja mišljenja i različiti pogledi na iste stvari
uobičajeni.

… “Događalo se da se kao neoženjen, gledajući tuđi bračni život, sitne brige, svađe, ljubomora, samoprezrivo osmjehivao u duši. U njegovom budućem bračnom životu, po njegovom uvjerenju, ne samo da nije moglo da bude ništa slično već mu se činilo da i sve vanjske forme moraju u svemu da se savršeno razlikuju od života drugih. I odjednom ne samo da njegov život sa ženom nije potekao na poseban način već je bio sačinjen od onih najništavnijih sitnica koje je on ranije toliko prezirao, a koje su sad, protiv njegove volje, dobijale neobičan i neporeciv značaj. I Levin je vidio da sređivanje svih tih sitnica nije onako lako kako se njemu ranije činilo.”

Naposljetku, tok događaja se tako odvijao da su se Levin i Kiti napokon zaručili i Kiti odlučuje svu svoju ljubav unijeti u taj brak s Levinom. Ubrzo slijedi vjenčanje, odlazak na selo i Kitina trudnoća.

“Ljubav prema ženi on ne samo da nije mogao zamisliti bez braka, već je prvo zamišljao porodicu, pa tek onda ženu koja mu je podarila porodicu. Njegova shvaćanja ženidbe zato i nisu ličila na shvaćanja većine njegovih poznanika za koje je ženidba bila jedno od mnogih životnih patnji. Za Levina je to glavno pitanje u životu od kog je ovisila sva njegova sreća.”

Levin i Kiti uspijevaju prevladati sve sitne nesuglasice i nastavljaju spokojno i idilično živjeti na selu.

U toku romana upliće se još jedna ljubav koja nije niti u jednom pogledu sretna. To je ljubav Stive i Doli. U romanu imamo tri različita braka i tri različita shvaćanja bračnih obveza i rješavanja problema. Daleko najidealniji je brak Kiti i Levina, ali moramo uzeti u obzir da je njihov brak tek na početku, tj. čitajući, pratimo njihove zaruke, vjenčanje i početak bračnog života. Upoznajući likove, možemo naslutiti da će njihov brak potrajati, tj. najvjerojatnije će se zadržati na tom nivou poštovanja i ljubavi.

Brak Ane i njenog muža Alekseja Aleksandroviča pratimo kao neku vrstu obveze koja je nastala iz obostrane koristi, ali i koja je savršeno funkcionirala dok se nije pojavio Vronski sa svojom ljubavlju koju Ana prihvaća. Ta ljubav završava tragično, ali od samog početka možemo naslutiti njen kraj jer vidimo da njihova ljubav nema nikakve perspektive, tim više, i zbog okruženja u kojem je nastala. Treći brak, najsporedniji je brak Doli i Stjepana koji nam može poslužiti kao putokaz kroz društvo i neka tipično nezrela (muška) shvaćanja braka i obveza te ležerno pronalaženje rješenja tj. izlaz iz naizgled nemoguće situacije.


Stiva je prikazan kao prilično površan, potpuno nezreo lik koji sve prihvaća dosta jednostavno, bez većih komplikacija i ulazi u razne situacije, ne misleći na posljedice. Vlastitu ženu shvaća isključivo kao majku njegove djece dok ljepotu, draži i ostalo pronalazi u drugim ženama. Odvaja ta dva života i dva pogleda, shvaćanja žene, i uopće se ne krivi zbog toga.

“Stjepan je bio pravedan u odnosu prema samome sebi. On sebe nije mogao obmanjivati i uvjeravati se da se kaje za svoje postupke. On se sada nije mogao kajati za ono za što se kajao nekada, prije šest godina, kad je prvi put prevario ženu. On se nije mogao kajati zato što on,
34-godišnjak, lijep i zaljubljiv čovjek, nije bio zaljubljen u ženu, majku petero žive i dvoje umrle djece, samo godinu mlađu od njega. On se kajao jedino zato što to nije znao bolje sakriti od žene. Ali, on je osjećao svu težinu položaja i žalio je ženu, djecu i sebe samoga. Možda bi on i umio svoje grijehe sakriti bolje od žene da je mogao očekivati da će ta vijest na nju tako djelovati. Jasno je da on o tome pitanju nikada nije razmišljao, ali, nekako maglovito, njemu se pričinjavalo da žena odavno naslućuje da joj on nije vjeran, ali da na to gleda kroz prste. Njemu se čak činilo da je ona, izmorena, ostarjela, već nelijepa i ni po čemu zanimljiva žena, jednostavna, jedino dobra majka porodice, po osjećanju pravednosti dužna da bude ponizna. Pokazati će se sasvim suprotno.”

Zbog te njegove neozbiljnosti pati jedino Doli, njegova žena, ali možemo primijetiti da su oni i ušli u brak djelomično kao stranci. Doli je razočarana kada uviđa tu drugu muževu stranu za koju prije nije niti znala, ali odlučuje spasiti brak i oprašta mu. U tome je uvelike pridonijela Ana, njegova sestra, koja pokušava Doli pojasniti brata i njegove postupke i razloge.

Dijalog Ane i Doli:
“- Jeste, ja njega znam. Ja ga bez žalosti nisam mogla gledati. Mi ga obje znamo. On je dobar, ali gord, a sad je tako ponižen. Osnovno, što je mene dirnulo (i tu je Ana pogodila glavno što je moglo ganuti Doli) - njega muče dvije stvari: to što ga je stid pred djecom, i to što je voleći te… da, da, voleći te više od svega na svijetu nanio tebi bol, ubio te. “Ne, ne ona neće oprostiti”, stalno govori on.
Da, ja shvaćam da je njegov položaj užasan; krivcu je gore nego nevinom - reče ona - ako on osjeća da od njegove krivice dolazi sva nesreća. Ali kako da oprostim, kako da opet budem njegova žena poslije nje? Moj život s njim bit će mučenje baš zato što sam ga voljela, kako samo voljela, što i sad volim svoju nekadašnju ljubav prema njemu…
Jedno ću ti reći - poče Ana - ja sam njegova sestra i znam njegov karakter, tu sposobnost da sve, sve zaboravi, sposobnost za potpun zanos, ali zato i za potpuno kajanje. On sad ne vjeruje, ne shvaća kako je mogao učiniti to što je učinio. ...Samo, Doli, dušice, ja u potpunosti shvaćam tvoje stradanje, samo jedno ja neznam: ja ne znam …ne znam, ukoliko u tvojoj duši još ima ljubavi za njega. To ti znaš - ukoliko ima, da bi se moglo oprostiti. Ako ima, onda oprosti!
…Ja poznajem svijet bolje od tebe. Znam takve ljude kao što je Stiva i kako oni gledaju na to. Ti kažeš da jeon s njom razgovarao o tebi. Toga nije bilo. Takvi ljudi čine nevjerstva, ali domaće ognjište i žena - to je za njih svetinja. Te su žene nekako u njihovim očima prezrene i ne smetaju poroditi. Oni postavljaju nekakvu neprelaznu liniju između toga i porodice. Ja to ne razumijem, ali to je tako.”

Ana u potpunosti razumije Dolinu patnju, shvaća je i moli da oprosti njenom bratu. Doli naposljetku oprašta.
Za taj brak je tipično to da je ljubavi u početku bilo, ali s vremenom se i ona ugasila, a ostalo je jedino poštovanje i djeca kao rezultat tog braka.
Razmišljajući, Doli je shvatila da je najbolje rješenje oprost, iako nikad više neće biti isto; ali s vremenom se povjerenje može potpuno nadograditi uz obostrani trud. S druge strane, to je jedino rješenje uz kojee je moguće sačuvati tu svetu zajednicu i poštedjeti djecu.

Pisac nam prikazuje taj brak i radi uspordbe s Aninim nevjerstvom,
koja ne bira sredstva da ostvari potpunu ljubav i sreću. Da nije bilo tog okruženja i takvih shvaćanja, možda bi Anina sudbina i drugačije završila, ali Ana je odabrala nemoguće i zato platila svoju ljubav životom.


- 14:06 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

Alkar

DINKO ŠIMUNOVIĆ:
ALKAR

Mjesto radnje:
Selo Begluci, Senjska krajina

Vrijeme radnje:
Krajem 19. stoljeća

Tema:
Sukob oca i sina oko iste djevojke u doba alkara.

Glavni likovi:
Salko, Rašica, Marta

Kratki sadržaj:
Pripovijetka govori o sukobu oca i sina oko djevojke Marte.
Marta je voljela i jednog i drugog, no prevladao je Rašičin junački stas i
njegovo lice s krasnim mrkim brkom. Salko je poludio nakon saznanja da
ga Marta ne želi. Otišao je iz Cetinske krajine i pojavio se sljedeće godine
na alci, gdje je pogodio alku u sridu. Po cijelom svijetu je pričao da će
oženiti Martu kada mu otac umre i kada pobjedi na alci.
Bilješke o piscu:
Dinko Šimunović rođen je u Kninu 1873. godine. Predavao je po
selima Dalmatinske zagore. Pisao je pripovijesti, romane, feljtone.
Tvorac je moderne, simbolističke seoske novele u hrvatskoj noveli.
Najpoznatija djela su mu: Mrkodol, Alkar, Tuđinac, Porodica Vinčić,
Sa Krke i sa Cetine. Umro je u Zagrebu 1933. godine.

Mjesto radnje:
Radnja se zbiva u Sinjskom polju, točno u selu Begluk, u vrijeme kada
su Cetinjani istjerali Turke iz svog kraja.

Likovi:
- Glavni: Marta, Rašica, Salko
- Sporedni: Stana, Juriša, Gare, Vukelja, Ilija, Iva, mještani sela

Kratki sadržaj:
Marta je imala 20 godina i uskoro se trebala udavati. Njezin odnos sa
Salkom je bio iskren, no kasnije je shvatila da ona njega ljubi samo kao
lijepa dječaka i druga iz djetinjstva. Znala je da on nju silno ljubi i nije ga
htjela povrijediti. Ona je zavoljela Rašicu, čovjeka punog časti i ponosa.
U Rašici je vidjela pravog muškarca i junačinu, i očekivala je da će Rašica i
Salko to rješiti. Čim bi pomislila da ju obojica ljube, smutila bi joj se duša i
samo bi plakala. Njezinu tugu i bol razumjela je njezina majka Stana,
koju je voljela svim srcem i ništa nije skrivala od nje, iako su mnogi tvrdili
da je Stana vještica. Marta na rubi iznemoglosti i patnje donosi odluku da
se neće udati za Salka nego za Rašicu. Htjela je okončati tu tjeskobu koja
ju je mučila i tugu koja joj je srce davila, pa je odlučno postupila i nije
požalila, jer je znala da bi udajom za Salka počinila još veći grijeh, jer ona
voli Rašicu i nije spremna lagati i varati. U tim trenucima zaboravila je na
Salkove osjećaje, ali i patnju koju je i ona proživljavala.
Prenaglo je reagirala otjeravši Salka iz kuće, no vjerojatno je shvatila
da i ona ima pravo na sretan život do kojeg je teško doći. Mnogi pate,
a na kraju je patio i Salko, no ciljevi koje je htio ostvariti u životu
potaknuli su ga na daljnju borbu.


Analiza Marte:
Marta je mlada i lijepa djevojka, najljepša u tom kraju.
Iako siromašna, svidjela se mnogim mladićima. Osjećajna je i nije nikoga
htjela povrijediti, no zbog svoje ljubavi i nesigurnosti bila je jako nesretna.
Odjednom se u njoj bude osjećaji odlučnosti i ona odabire svoj životni put.

Citat:
„Bila je zor-cura ta Marta. Lijepa joj glava ovita crnom kosom a lice
tamnorumenkasto s garavim obrvama i usnicama crvenim kao skrlet.
Velike tamne oči...“

Bilješke o piscu:
Dinko Šimunović rođen je 1873. g. u Kninu. Djetinjstvo je proveo
nedaleko od Vrlike. Završio je učiteljsku školu i radio u Dalmatinskoj
zagori. 1909. godine u knjizi «Mrkodol» izlaze sabrane pripovijetke:
«Muljika», «Duga», «Rudica», te «Alkar». Premješten je u Split i tu
radi do 1921. g., a nakon umirovljenja seli u Zagreb gdje i umire 1933. g.
«Đerdan», «Sa Krke i Cetine» te «Posmrtne novele» su zbirke njegovih
priča. «Mladi Lani» i Mladost» su autobiografije, a napisao je i dva romana
«Tuđinac» i «Porodica».

Mjesto radnje:
Cetinska krajina

Vrijeme radnje:
XIX. st.

Tema:
Ljubav harambaše Rašice i sina Salka prema Marti, prema tradiciji i
junaštvu.

Ideja:
Snaga, junaštvo i tradicija pobjeđuju.

Sadržaj:
Kad su turci vladali u Cetinskoj krajini živjelo je mnogo junaka,
a među njima bio je i Rašica. Rašica je imao sina Salka koji je rado
gledao djevojku koja se zvala Marta. Bilo je ljeto, tj. mjesec kolovoz
u kojem se igra Alka. Ta igra je ujedno i sjećanje na posljednju bitku
protiv turaka, u kojoj je Gospa pomagala Cetinskim junacima.
Rašica je primijetio da se Salko i Marta rado druže te odmah zavolio tu
djevojku. Rašica je u mladosti bio zaljubljen u Martinu majku Stanu.
Stana je oboljela od neke nepoznate bolesti koja joj je unakazila lice,
pa Rašici nisu dopustili da se oženi njime, a i ona sama mu je rekla da
ovakva unakažena ne može poći za njega. Rašica se oženio Lucom koja
mu je rodila sina Salka. Pošto je on bio hajduk malo je vremena provodio
kod kuće, skoro nimalo. Kad je njegova Luca umirala on je također bio u
brdima i zbog toga mu je jako žao. Poslije njene smrti Rašica je ostao sam
sa sinom Salkom.




Kad je Rašica vidio da se njegov sin i Marta vole, bilo mu je drago,
jer mu je pred očima bila Stana, ali nije mogao zamisliti da bi itko,
kamoli njegov sin, mogao oženiti Martu jer je bila siromašna,
a k tome majku su joj smatrali vješticom. Marta je počela izbjegavati
Salka jer je zavoljela Rašicu. Salko je rekao ocu da bi se oženio Martom,
a Rašica ga je kandžijom istjerao iz kuće. Kad je Marta čula što se
dogodilo bilo joj je žao obojice. Salka joj je bilo žao kao prijatelja iz
djetinjstva, a Rašicu kao čovjeka kojem bi mogla biti žena.
Rašica je nakon dugo razmišljanja dopusti Salku da se oženi Martom.
Salko je otišao do Marte da joj kaže da će je oženiti, a ona mu nije
mogla reći da se neće udati za njega kad je vidjela koliko je sretan.

Tako su prolazili mjeseci, a Marta i Salko su i dalje bili skupa.
Došao je mjesec kolovoz a sa njime i Alka za koju su svi Cetinjani
živjeli. Salko je pitao oca da on igra alku no otac mu nije dopustio.
Rašica je rekao da će on igrati alku, a da će mu Salko biti «Momak».
Među alkarima najviše se gledao Rašica, jer je imao najljepšeg konja
koji se zvao Arap, a imao je i najljepšu odoru. Rašica i alaj-čauš su se
dugo borili sve dok na kraju nije pobijedio Rašica. Salko je primijetio kako
je Marta sretna zbog pobjede njegovog oca Rašice u alci. Poslije alke svi
su pošli svojim kućama. Rašica je sustigao Martu koja je hodala sa drugim
djevojkama, i tada mu je Marta rekla da se nikada neće udati za Salka
nego da voli njega. Sutradan je Marta otišla iz sela, a Rašica se borio
između ljubavi prema sinu i ljubavi prema Marti. Kad se Marta vratila
poslije nekog vremena Salko je otišao do nje. Ona mu je rekla da se
nikada neće udati za njega nego da voli pobjednika alke, Rašicu.
Te večeri Salko je nestao, a sa njime i vranac Arap.
Pošto se Salko nije pojavio u selu nekoliko dana svi su zaključili da mu
se nešto desilo i odlučili su otići do Stane jer je zadnji put viđen kako
izlazi iz njene kuće.

Tada se javio stari Vukelj, koji je imao oko sto godina. On im je ispričao
priču iz svojih dvadesetih godina. To je bila priča koja je govorila o
njegovoj strini koju su zvali Štrika. Ona je imala trinaestero djece i uvijek
bi uzimala robu sa tuđih štrikova koju bi poslije prepoznavali na njezinoj
djeci. Tako je jednog dana iz Vukeljove kuće nestala cijela truba
sukna i svi su povikali da je to učinila Štrika i odlučili su joj suditi po
starom običaju, a stari običaj nalaže da bi se iz kipuće vode trebala
izvaditi usijana mazija golom rukom, ako bi onaj koga su smatrali krivim
iz kipuće vode izvadio usijanu maziju bez jauka smatrali su da nije kriv,
no ako bi jauknuo onda bi ga smatrali krivim. Kad su Štriku doveli da
izvadi maziju iz kipuće vode, Štrika je vidjela da joj nema druge pa je i
izvadila maziju bez jauka. Svi su tada zaključili da ona nije kriva,
a dan poslije kad se vratio Vukeljev otac, koji je bio na putu,
priznao je da je on uzeo ta sukna i založio ih kod nekog trgovca jer
mu je trebao novac da plati dug u krčmi. Nisu mu odmah povjerovali,
no kad je donio ta ista sukna onda su mu povjerovali. Tada jedan seljanin
viknu da i Stani sude po starom običaju, a i ostali se složiše.
Kad su došli do Stanine kuće pitali su je gdje je Salko, a ona je odgovorila
da ne zna ništa o njemu. Čim je to rekla seljani su stavili vodu na vatru i
u nju ubacili komadić mazije. Oni su opet pitali Stanu da li zna što je sa
Salkom, a ona je rekla da ništa ne zna o njemu. U tom trenu je voda
proključala i seljani su tjerali Stanu da iz vode izvadi maziju.
Stana nije htjela i odlučila im je ispričati sve što zna. Seljani su sjeli oko
nje i slušali. Ona im je rekla da je Salko nestao najvjerojatnije zbog toga
što je Marta odbila udati se za njega. Marta je čula što seljani smjeraju i
ona je odmah pošla braniti majku jer nije bilo Rašice. Kad je Marta došla
do kuće svoje majke ona se začudila jer je vidjela majku kako sjedi,
a oko nje se poredali seljani. Neki seljani su se maknuli i pustili je do
majke. Ona je odmah zagrlila majku, a stari Vukelj se digao i rekao da
Stana govori istinu. Mjeseci su prolazili, a priča o Salku se zaboravljala.
Tako je ponovno došao kolovoz, a sa njime i Alka. Svi su govorili da će se
i ove godine glavna bitka voditi između Rašice i alaj-čauša, no Rašica se
nije pojavio. Tek su uspjela startati dva alkara, kad na ciljnoj crti nasta
buka i psovka. Razlog toj buci bio je alkar sa crnim konjem i u otrcanoj
odjeći koji je pojurio prema alci, pogodio je u sridu, odbacio je i pokušao
ju je ponovno pogoditi no nije uspio. Jurnuo je trkalištem i tada su ga
prepoznali. Svi su vikali „Salko!, Salko!“, no on se nije obazirao.
Salko je svugdje gdje bi stizao govorio kako će poslije očeve smrti oženiti
svoju maćehu tj. svoju prvu pravu ljubav, Martu.

Kratki sadržaj:
Ova pripovijetka opisuje troje ljudi iz Cetinske krajine čiji su se životi
počeli isprepletati.

Rašica Crnošija bio je momak mrka pogleda i krupna stasa.
U mladosti svojoj zaljubio se u Stanu, najljepšu djevojku u cijelom selu.
Namjeravao ju je oženiti, ali Stana se nije htjela udati za njega nakon što
je dobila crne boginje koje su je unakazile. Rašica ju je i takvu želio za
ženu, ali ona nije htjela nikako, tako da ju je Rašica na kraju pustio.
Umjesto nje oženio je bogatu Lucu koju nije volio, a Stana je pošla za
siromaška Iliju. Nijedno od njih dvoje nije bilo sretno. Rašici je njegova
Luce rodila sina Salka. Uskoro nakon toga Rašica se dao u hajduke i tako
postao strašilo turcima. U kući je počeo boraviti tek kad mu je žena umrla.

Salko je zavolio Martu, kći Staninu, i htio je oženiti. Ali i Rašica je volio
istu tu Martu, iako je bila 30 godina mlađa od njega. Podsjećala ga je na
njenu majku Stanu, i vjerojatno je to bio izvor njegove zaljubljenosti.

Svake godine se tradicionalno u Sinju održavala alka, ali ova alka je
bila posebna zato što na njoj prvi put u životu nastupa Rašica Crnošija.
Mislio je alku trčati i njegov sin Salko, ali Rašica mu to nije dopustio,
nego ga je stavio na mjesto svog alkarskog momka. Ali Salko je bio
zadovoljan, jer mu je otac dopustio da oženi Martu. Rašica je osovojio
tu alku, i to sa 15 punata. Svi su bili sretni osim Salka koji je primijetio
ozareno lice njegove Marte dok je gledala njegovog oca.
Tu istu večer Marta je Rašici rekla da nikad neće poći za Salka.
Od tog dana Rašica je po cijele dane bio u lovu, vidno izbjegavajući Salka.
A Salko je uporno dolazio do Marte, ali Marta ga je vješto izbjegavala.
To izbjegavanje mu je već dosadilo, pa je jednom otišao do Marte s
namjerom da je zaprosi. Marta ga je odbila i potjerala iz kuće,
dok je Stana počela nesvjesno govoriti kako ga Marta neće zato što voli
Rašicu. Salko je poludio i počeo razbijati i bacati sve što bi mu došlo pod
ruku. Nakon toga je nestao, nitko u selu nije znao gdje se nalazi.

Već je iduća alka bila na pomolu. Seljani su već polako i zaboravljali
Salka, svi su razmišljali o alci. Svi, osim Rašice. Rašica te godine neće
trčati alku jer još uvijek traži svog sina Salka. Nedolazak Rašice na alku
razočarao je mnoge posjetioce, a svijeta je na toj alci bilo više nego ikad.
Ali bilo je drugih iznenađenja na alci. Odjednom se pojavio neki konjanik
na jadnom, mršavom konju, okićen svakojakim stvarima pokupljenim sa
smetlišta. U ruci je umjesto koplja imao ostan kojim se ojakaju volovi.
Taj alkar čudnog izgleda namjeravao je baciti alku u zrak i opet je
dočekati na “koplje”, a kad mu to nije uspjelo samo je nastavio dalje
jahati. Nakon cijele te predstve neko je u tom čudnom alkaru prepoznao
Salka, i počele su kružiti svakakve priče o njemu, njegovom ocu i Marti.
A Salko je nastavio lutati, i kad bi god vidio nekog govorio je da će oženiti
maćehu kad mu umre otac i kad osvoji alku.

Analiza likova:
Rašica

Citati:
”Čudan je i nemiran bio život Rašice Crnošije, oca Salkova. Razmazio se
kao jedinac u bogatih roditelja, ali nije omekoputio, jer se za takvu čeljad
nije ni čulo u Cetini. Samo se naučio da ga odveć hvale i da se izvrši sve
ono što želi.“

“Kad mu pomriješe roditelji i kad učesta pucatanje na turskoj međi,
odvrže se od kuće i bude harambaša hajdučki. Tako postade strašilo
turcima, a i drugima što trgovahu s njima. Tad nastadoše i one pjesme
o Rašici harambaši, velikom junaku radi koga plaču kadune i bule.”

“Još su ga izabrali i za glavara sela Begluka, no Rašici Crnošiji se činilo
da i ne može biti drugačije, ali ostade svejedno otresit i zao.
Ali u zadnje doba kao da se nešto promijenilo. Nije više bio onako mrk
već mnogo veseliji, te kao da se nasmjehne koji put i onda kad se nije
imalo čemu smijati. Lice mu se preobrazilo i postalo mnogo mlađe,
a ubojite oči stale sjati blagom vatrom kao i u sina mu Salka.
I nije više pjevao izaglasa hajdučke već potiho same djevojačke pjesme,
a seljani govorahu:
Eto je postao glavar, ima sina zdrava momka i punu kuću svega,
pa zašto da se ne veseli? Zato mu i odoše hajdučke misli.“

“Kad se iz hajduštva vratio, kloni ga se svatko i jedva se odazvao kad bi
ga pozdravljali. Samo je gradio i gradio svoju novu kulu na tri zboja pod
Orlovim stjenama s visokom avlijom i puškarnicom kao kakvu tvrđavu.
I bio je jedino sa Salkom, kao da je želio nadoknaditi sve ono vrijeme što
nisu bili zajedno. Ali kad bi mu Salko nešto govorio, okrenuo bi glavu kao
da ne čuje. Tako je bilo sa svakim, jer je mislio da nije nitko što on,
a sa sinom mu se zato činilo da je još pravo dijete. No i seljani su se
klonili njega.”

“Nego, nitko nije znao za tu ljubav, niti je tko mogao i naslutiti što mu
je u srcu. Pa ni on sam krop cijele te prve dvije godine ne reče ni riječi o
Marti. Samo bi je katkad čudno i oštro pogledao u oči kao da je pita:
Ta je li moguće da me ne razumiješ? Ili je moguće da ne znaš kako te
ljubim ako i mučim?”



Rašica je bio stari hajduk, vitak, prodorna pogleda. U mladosti svojoj volio
je Stanu, ali nije mogao s njom biti. Zato se oženio s “dotaricom” Lucom,
tek toliko da ne ostane samac. Luce mu je rodila sina Salka i umrla
nedugo zatim.

Rašice su se svi seljani bojali i poštivali ga. Bio je nepristupačan čovjek i
nije imao prijatelje. Živio je samo za sebe i u zadnje vrijeme za sina
Salka, izolirajući se u kuli koju je sam sagradio. Ali, jednog dana primijetio
je Martu, kći Staninu. Probudili su se u njemu stari osjećaji prema Stani,
ali ovaj put usmjereni na njenu kći koja jako nalikuje na Stanu u mladim
danima. Nesretan je bio kad je saznao da tu istu Martu ljubi i Salko.

Jedne godine odlučio je sudjelovati u alki, a ta alka mu je izmijenila život.
Ta alka udaljila je njegova sina od njega, učinila ga seoskim herojem,
donijela mu je Martinu ljubav. Nakon toga njegov sin je pobjegao od
njega, zamrzivši ga. Rašici je bilo žao Salka, tražio ga je po livadama,
okolnim selima itd., ali ništa od svojih osjećaja nije pokazivao u javnosti.
U očima javnosti je još uvijek bio hajduk Rašica bez osjećaja.
Nitko nije znao da i takva judina poput Rašice može voljeti i biti voljen.

Marta
Bila je pametna djevojka, ali su je ondašnji ljudi smatrali čudnom,
djelomično zato što je bila kći Stane, vještice. Bila je najljepša djevojka
u selu, ali je nitko nije htio uzeti za ženu. Svi su je se bojali osim Rašice i
Salka.

Ženina uloga u Begluku oduvijek je bila ograničena na kućne
poslove te rađanje i odgajanje djece. Ali ne i u Martinom slučaju.
Beglučani su smatrali da je Marta kriva zato što je Salko poludio.
Na čelu sa starcom Vukeljom javno su je optužili i rekli joj da se
trebala udati za Salka a ne za Rašicu, a ona se obranila sljedećim
riječima:

“Čast tebi starče, ali ne govoriš pravo! Što sam imala učiniti kad sam
zavoljela Rašicu više nego Salka? Tko može zapovijediti meni i drugoj
koga će ljubiti kad to ne možemo zapovijediti ni samoj sebi? Pa ti bi htio,
da sam prevarila Salka i došla u njegovu kuću voleći Rašicu?
Iako sam znala da sam Salku draga, nisam mogla znati da će mu se
dogoditi ono što mu se dogodilo, a meni ga je žao više nego ikome od
vas… A i da sam znala, ne bih se udala za njega, ali ne bih ni za Rašicu.
Sada nisam kriva, no da sam pošla za njega, prevarila bih ga grdno
i morala bih opet varati i lagati svaki dan… A ja varati i lagati ne znam.”

Nakon tog monologa seljani su bili puni odobravanja za njenu ljubav
prema Rašici. Nisu je više smatrali krivom za Salkovo stanje, kao što je
više nisu smatrali ni čudakinjom. Bila ja prva djevojka koja je progovorila
o svojim osjećajima prema nekom momku i o ljubavi. Svima je bilo čudno
slušat takav govor, ali je svima bilo drago da su ga čuli od nje.



- 14:04 -

Komentari (4) - Isprintaj - #

Alisa u zemlji čudesa

LEWIS CARROL:
ALISA U ZEMLJI ČUDESA



Ideja:
Ova priča me naučila da mašti nikad nema kraja, i da lijepe snove treba
pamtiti i sjećati ih se.

Likovi:
Alisa, kneginja, kraljica, kralj, krvnik, prase, mačka, miš...
Najviše mi se sviđa Alisa, zato jer je puno putovala i puno toga vidjela.

Kratki sadržaj:
Jednog dana Alisa je vidjela bijelog zeca. Bio joj je čudan zato jer je
bio obučen. Pošla je za njim u zečju rupu. Kada je ušla u rupu počela
je padati, dugo padati. Kada je pala našla se u nekom hodniku.
Opet je vidjela onog zeca koji je ušao u jedan lijepi vrt. Alisa je htjela
ući unutra, no bila je prevelika. Na jednom stoliću u bočici bio je napitak,
i pisalo je da ga popije. Kada ga je popila smanjila se, ali su vrata bila
zaključana. Na kraju je ipak nekako ušla u vrt. Tamo je sa kraljicom igrala
poker. Jednog dana netko je na dvoru ukrao kolače, pa je bilo suđenje.
Na suđenju je Alisa počela rasti. Odjednom se probudila i bila je doma.
Shvatila je da je to sve bio san. Divan san. San je prepričala sestri.
Kasnije je otišla večerati i spavati.

Najuzbudljiviji događaj u priči:
Alisa dohvati lepezu i jedne rukavice, i upravo kad pođe iz sobe ugleda
jednu bočicu. Ona je uzme i popije to što je u njoj bilo. Mislila je da će je
to povećati kao i ostale bočice. Odjednom je počela rasti i narasla je toliko
puno da više nije mogla izaći iz kuće.

Mjesto radnje:
Na obali, u zečjoj jazbini

Vrijeme radnje:
Ljeto

Kratki sadržaj:
Bio je ljetni dan. Alisina sestra je čitala Alisi priču. Alisa se igrala sa
mačkom, popela se na drvo i zaspala. U njezinim fantastičnim snovima
pojavi se zec. Imao je hlače, majicu i sat na ruci. Zec je kasnio i
odjednom nestane u rupi. Alisa potrči za njim. Kada je ušla u sobu vidjela
je stvari kako lete. Kad se spustila vidjela je kako zec ulazi kroz vrata.
Pomaknula je zavjesu ali nije mogla proći kroz vrata jer su bila premala.
Kvaka joj je rekla da popije vodu iz čaše na stolu te da će postati malena.
Alisa je tako uradila i smanjila se. Kvaka joj kaže da pojede djelić kolača i
da će opet biti velika. Uzela je ključ i počela plakati jer više neće moći
proći kroz vrata. Zatim joj je kvaka rekla da ispije ostatak vode iz bočice.
Ona ga popije i smanji se. Toliko se smanjila da je upala u bočicu i
plutajući prođe kroz ključanicu. Tamo je vidjela razne neobične životinje
kao npr. orla koji puši lulu, dva blizanca, školjke i golemu ribu.
Prošetala se malo dalje i tada spazi leptire koji imaju krila od kruha i
maslaca. Zatim je vidjela crvenu ružu koja ima oči, usta i nos.
Razgovarala je s njom i pošla dalje. Došla je do raskrižja gdje ima puno
natpisa. Kad se odlučila na koju će stranu ići susrela je crva koji sjedi na
gljivi i puši. Crv joj je ponudio da okusi gljivu i da će postati velika.
To je učinila te je opet postala velika. Tada susretne Ožujskog zeca s
luckastim klobukom. Sjeli su za stol i pili čaj. Kada je Alisa krenula dalje
susrela je Cerigradsku mačku koja ju je uputila kamo će ići. Alisa je stigla
u kraljičin vrt i u njemu se pojavi zec s trubom a iza njega kraljica i vojnici
od karata. Konji su igrali kriket - loptica je bila jež, a palica je bila ptica.
Kraljica je htjela ubiti Alisu ali ona je imala još malo kolača kojeg je pojela
i opet je postala velika. Onda je počela djelovati druga strana kolača i
Alisa se je opet smanjila. Počela je bježati, a vojska od karata ju je počela
slijediti. Tada se od straha probudila i vidjela da je sve to bio samo san.

Analiza glavnog lika:
Alisa
Radoznala, ima dobro srce i sposobna je da suosjeća sa drugima,
uporna, ponosna, puna ljubavi.

Sporedni likovi:
Sestra, bijeli zec, maza, kneginja, kralj, kraljica, gospođa kornjača, Bill.

- 13:47 -

Komentari (10) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

  rujan, 2008  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          

Rujan 2008 (9)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Na ovom blogu možete pronaći kako napisati lektiru!!!

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis



Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se